“Ostrvo“ Meša Selimović
Priča o usamljenosti, o međuljudskim odnosima, o propuštenim prilikama. O svemu što je trebalo da kažemo, a nismo, i svemu što nije trebalo da uradimo, a jesmo. Meša Selimović me je i ovog puta zapanjio svojim darom i umećem da nepresušno bogatstvo jezika načini jednostavnim i da emocijom gane dušu. Jedna za drugom, ređaju se kratke priče, isečci iz života ljudi koji žive na neimenovanom ostrvu koje metaforički predstavlja osamljenost i teskobu koju svako od njih oseća i s kojom se svako nosi na svoj način. Ivan i Katarina, stariji bračni par, mogu se smatrati protagonistima ovog dela jer na njihove misli najčešće nailazimo, brinemo njihove brige i proživljavamo njihove živote baš kao da su nam tu, na dohvat ruke. Život prođe u treptaju oka i treba poneti breme starosti i teret uspomena. Treba nadati se i istrajati, maštati i snevati, a, iznad svega, živeti i voleti.
📖
Odavno je na zemlji već sve razdijeljeno, prisvojeno, određeno za prodaju i kupovinu, ili bar za ljudsko uživanje. Kako su ove vrijedne i skupe životinje ostale izvan svih zakona ljudske pohlepe? Kako to da nisu ničije? Kako to da nisu privatno vlasništvo onog ko je bio najjači i ko je osvojio vlast i pravo da nešto prisvoji? Jesu li ovdje ljudi bolji nego drugdje? Zar su se odrekli nekih vjekovnih navika koje su ostalim ljudima postale najvažniji dio njihove prirode? Šta se to desilo s rasističkom uzurpacijom prava koja su ljudi sebi prisvojili – da na zemlji proglase svoju apsolutnu prevlast nad životinjama? Oni su od njih načinili svoje robove. Konju čovječanstvo ima da zahvali za sav napredak. Kravi za ishranu. A ipak ih to nije spasilo pokolja. Čovjek je samovoljno odredio da ima prava da se hrani životinjskim mesom, i čitava jedna vrsta je osuđena na pogibiju i na žalostan život po milosti ljudskoj. Samo zato što životinje nemaju snage da se suprotstave, što ne mogu da ulože protest, što nisu sposobne da se udruže i krenu protiv zajedničkog neprijatelja – čovjeka.
S kojim pravom osuđujete na smrt i poniženje čitavu jednu vrstu? Zar zato što ne pripada ljudskoj rasi? Zar zato što živi s drugačijim oblicima svijesti? Zar zato što ne govori kao mi? U stvari, ogriješivši se tako o pravdu u cjelini, ljudi nikad neće biti u mogućnosti da ostvare svoj dugo žuđeni humanitet, jer je on cjelovit: svaka nepravda ga ruši u potpunosti.