Čitam ja ovaj priručnik i već osećam kako postajem bolji roditelj. Prilično zanemarujem literaturu o odgajanju dece, ne idem na radionice, ne razmenjujem iskustva s drugim majkama (izuzevši prijatelje i porodicu)… Trudim se da idem instinktivno, da ne razmišljam previše jer bih onda bila u tome 24h dnevno, što je opterećujuće. Dobar deo mog života se vrti oko dece i onda, kad sam u prilici, radije biram da čitam nešto što bih ja volela, ili pogledam film s drugaricom/mužem, odem na trening, fotografišem ili se bavim nekim hobijem koji će me malo rasteretiti. Ne čitam “mameće“ blogove i slično jer sam skeptična prema samoprozvanim ekspertima koji to postaju čim izađu iz porodilišta i dele drugima savete oko trudnoće, porođaja i odgajanja dece. Neka rade to ako ih veseli, samo kažem da ja nisam publika takvim ljudima.
Ipak, povremeno se zainteresujem za neki priručnik kako bih proverila da li sam “na dobrom putu“ i šta kažu stručnjaci. Stručnjakom smatram nekog ko je podigao više dece i iza sebe ima dugogodišnje iskustvo i u radu s drugom decom (ili je psiholog). Poslednju knjigu o roditeljstvu čitala sam pre 2 godine, “Kako vaspitati sjajne dečake’‘ i koju sam u izvesnoj meri našla za korisnu. Svakako ću je čitati ponovo.
Knjigu originalno objavljenu pod naslovom How to talk so kids will listen & listen so kids will talk napisale su dve žene – Adela Fejber i Elejn Mazliš, predavači i autori knjiga o roditeljstvu (i majke ukupno šestoro dece). Sadrži brojne primere svakodnevnih situacija i konflikata do kojih dolazi između roditelja i dece – uglavnom se svodi na to da deca ne rade uvek ono što mi želimo. Imena su promenjena i prilagođena našem tržištu, pa tako imamo Simu, Jovanu, Milana itd.
Mnogi tvrde da se zbog reči “ti“ osećaju optuženim i samim tim imaju želju da se brane. Kada opisujemo događaj (umesto da pričamo o tome “šta si ti uradio“), detetu izgleda lakše da čuje problem i da se izbori s njim.
Dete treba da iskusi posledice svog lošeg ponašanja, ali ne da bude kažnjeno. Kroz celu knjigu potencira se otvoren razgovor, ponavljanje onog što dete izgovori, stavljanje mogućih rešenja na papir dok se sistemom eliminacije ne dođe do onog koje je prihvatljivo i za roditelja i za dete. Ja, recimo, ne bežim od posezanja za ucenom i podmićivanjem, ali, prema ovoj knjizi, to nije dobar sistem. Ono što mi se dopada je što sadrži mnoštvo primera i ponuđenih rešenja, s tim što moramo imati na umu da je svako dete različito i da se neće sve situacije identično završiti. S tinejdžerima je već nešto teže, ali takođe imamo navedene primere i za situacije sa decom tog uzrasta.
Nemojte da koristite dečje ime kao izjavu. Kada devojčica često svakodnevno čuje s neodobravanjem “Suzana“, ona počinje da vezuje svoje ime uz negodovanje.
Primeri koji su navedeni u ovom priručniku su verovatno najčešći s kojima se roditelji susreću – dete odbija da ide u školu, upada u tuču s drugom decom, neprilično se ponaša na javnom mestu (na primer, ruši artikle u prodavnici), ne dolazi kući u dogovoreno vreme, traži stvari koje roditelji ne žele da mu kupe… Roditelju se savetuje da izbegne sve što liči na zvocanje i prigovaranje, već da se postavi što neutralnije i “opiše ono što vidi“, iznoseći činjenice. Takođe se skreće pažnja na to da deca vole ohrabrenja i pohvale kada nešto postignu, a njih smo skloni da prenebregnemo. Poželjno je kao podršku u komunikaciji koristiti i pisane reči, porukice, koje su se u mnogim situacijama pokazale delotvornijim od onih izrečenih.
Kažnjavanjem sprečavamo dete da se upozna s vrlo bitnim procesom suočavanja sa sopstvenim lošim ponašanjem.
Umesto kažnjavanja, Adel i Elejn savetuju ukazivanje detetu na mogućnost izbora i iznalaženje načina na koje može biti korisno – dovoljni je učtivo zatražiti od deteta da obavi neki sitan zadatak. Razgovor i kompromis su ključni pojmovi koji se neprestano pominju, uz desetine primera. Pred kraj knjige nalaze se i povratne informacije čitalaca, među kojima su roditelji, čak i nastavnici, koji su izneli svoja iskustva kako bi potkrepili i dopunili stav dveju autorki. Roditeljstvo je divna, ali nipošto laka stvar i svi mi povremeno preispitujemo svoje metode i postupke, razmišljajući da li je trebalo ovako ili onako, da li smo prestrogi, da li smo preblagi. Ipak, sa stranica ove knjige izbija utešna pomisao, a to je da sa decom uvek imate novu priliku.
Izdanje: Vulkan, 2020. Broširan povez, recikliran papir, 300 str.
