Čekala je ova knjiga nekoliko godina na mojoj polici – nisam je sama birala, poklonjena mi je i znala sam da ću je pročitati, samo mi nikako nije nailazio pravi trenutak. U pitanju je roman italijanskog pisca Paola Konjetija i sam naslov nagoveštava nešto udaljeno, nepristupačno, ali i lepo u svojoj tajnovitosti i svojevrsnu eskapadu od trivijalnosti savremenog sveta.
Naš pripovedač zove se Pjetro, koji s roditeljima letuje u selu Grana, gde upoznaje dečaka Bruna, vršnjaka i najmlađeg stanovnika sela, i iz prve ruke otkriva za očevu strast prema planinarenju. Bruno im se povremeno pridružuje u šetnjama po planini i, za razliku od Pjetra, čini se da više uživa u boravku u divljini gde se ljudski korak ne čuje često.
Ja nisam više osećao nikakvo zanimanje za ono što smo radili. Zora, lednik, planinski lanci oko nas, oblaci koji su nas delili od sveta: bio sam ravnodušan prema svoj toj nečovečnoj lepoti. Želeo sam samo da mi neko kaže koliko još treba da hodamo.
Vremenski okvir romana obuhvata nekoliko decenija, počevši od 1984. godine, kada Pjetro ima dvanaest godina, do njegove četrdesete.
-Jesi li video nešto lepo?
-Ma da, mama, šumu.
Pjetrov svet u sebi ima dve centralne figure – oca, usamljenika s mrljom na savesti jer je izazvao porodičnu tragediju, i Bruna, dečaka, kasnije muškarca iz Grane, skromnog i vrednog, ali koji takođe u sebi poseduje želju za nečim dalekim i neuhvatljivim.
Kako godine prolaze, Pjetrov i Brunov životni put se razdvaja i, iako su obojica okrenuti planini, Pjetro želi više od onog što uzvišenje iznad Grane ima da pruži. Za svoj drugi dom odabraće Himalaje, krov sveta, i u više navrata dolaziti i odlaziti iz Italije; Bruno, s druge strane, celog života ostaje u svojoj planini.
Planina je utočište, beg od žamora ljudi i ometanja svega što savremeni život sa sobom nosi. Iako opasna i pogubna, zastrašujuća i nemilosrdna, ona nekome predstavlja utehu, snagu, dom. Ovde nećemo naći odu neuzaustavljivoj sili prirode poput onih u Vodenici na Flosi ili Mobiju Diku, ali je prisutan motiv zova krvi i nemogućnosti kidanja isprepletanih niti sudbine. Naš protagonista (simbolično nazvan Pjetro, stena) će pokušati da se distancira od načina života koji je vodio njegov otac koji je gotovo čitav život proveo u jednom mestu, na jednom poslu, voleći jednu ženu.
Čovek treba da radi ono što ga je život naučio da radi. Možda dok je vrlo mlad, ko zna, može još i da bira put. Ali u jednom trenutku mora da stane i kaže: dobro, ovo umem da radim, a ovo ne umem. I tako sam se zapitao: a ja? Ja umem da živim u planini.
Ono što mi je zasmetalo u romanu je izvesna doza nedorečenosti. Budući da je pisana u prvom licu, iz Pjetrove perspektive, razumljivo je da ne možemo saznati, na primer, tok Brunovih misli, već samo ono što on kaže/pokaže, ali ovde imam problem što je i sam Pjetro nedorečen. Više nam opisuje radnju (pored penjanja, tu su i svakodnevne stvari, poput paljenja vatre, spremanja obroka, oblačenja itd.) nego o čemu on konkretno razmišlja tokom interakcije s drugim likovima. Možda je pisac želeo da nam ukaže na to da naš pripovedač nema duboka osećanja ni prema jednom ljudskom biću, te ga nijedna osoba ili mesto ne mogu zadržati.
Govorio je da leto briše sećanja isto onako kako topi sneg, ali da je lednik sneg iz nekih davnih zima, sećanje na zimu koja ne želi da bude zaboravljena.
Osam planina je jedan od onih, naizgled ni po čemu posebnih romana, koji vam ogreje srce i ostavlja prijatnu uspomenu. Uživala sam u opisima (prirode; onaj deo o dranju divokoze sam jedva pročitala) i ovo za mene predstavlja neku vrstu promene, poput izleta za vikend, i pauzu od moje uobičajene trase Agata-klasici-fantastika. Upravo zato sam na početku naglasila da nisam ja birala knjigu; ne verujem da bih je sama zapazila u knjižari, ali mi je drago što je ipak našla put do mene. Brzo se čita i ponekad deluje da je broj stranica suviše mali za vremenski raspon koji obuhvata. I još jedan random podatak: saznaćete nešto o pravljenju sira.
Paolo Konjeti ima i svoj BLOG Capitano mio capitano koji je pisao više od 10 godina (doduše, poslednja objava je iz 2020.) na kome se nalaze njegovi izveštaji s putovanja i planinarenja, a po ovoj knjizi snimljen je i italijanski film Le otto montagne (2022.)
Izdanje: Laguna, 2018; meki povez, latinica, oko 230 str.