Za ovo leto sam se pretplatila na laganiju literaturu (znači, ništa ruski klasici, filozofska dela, stručne knjige itd.). Želim da uživam u ponovljenom čitanju Agatinih knjiga i spontano biram naslove koji mi zapadnu za oko, bilo da su priručnici, trileri ili biseri s odeljenja dečjih knjiga.
Severne vode (Ijan Makgvajer) Ovu knjigu uporno zovem Severna svetlost, pa se ne čudite ako je tako preimenujem sledeći put. Uzela sam je tokom junske Noći knjige i započela s čitanjem gotovo odmah jer me je mamila pustolovina na Arktik, kao i korice koje su veoma slične Mobiju Diku. Brod Dobrovoljac isplovljava iz Engleske na sever, nadajući se bogatom ulovu. Predvođen je kapetanom Braunlijem koji je imao peh s prethodnim brodom i koji se mora čuvati da mu se isto ne ponovi. Ipak, nije sve onako kako na prvi pogled izgleda i na brodu će, osim jednog leša, biti otkrivena i zavera.
Kao dva antipoda i suprotstavljene vrednosti otelovljene u ljudima, ovde imamo Henrija Draksa, prljavog harpundžiju koji uživa u nasilju, i Samnera, hirurga nečasno otpuštenog iz vojske, koji je prinuđen da se snalazi i svoje znanje i veštine ustupi posadi skrpljenoj s koca i konopca.
Roman Ijana Mekgvajera opisuju kao “Džek London na steroidima“; porede ga i s Kormakom Makartijem i Hermanom Melvilom. Ipak, mislim da zaostaje za pomenutim autorima (iako Makartija nikad nisam čitala) i da se mogu naći zamerke kao što je nedovoljna definicija/dubina likova. Pisan je modernim jezikom, uz neizbežne psovke kao sastavni deo mornarskog vokabulara; mogao bi se nazvati i sirovim, ogoljenim i direktnim. Brutalan je, ali, srećom, ne ide previše u detalje (scena silovanja dečaka). Svrstala sam ga u kategoriju osrednjih (3 Goodreads zvezdice).
Po romanu je snimljena i istoimena serija (u ulozi Henrija Draksa našao se Kolin Farel) i koju sam ovih dana počela da gledam jer volim brodske serije i filmove.
Mizeri (Stiven King)
Pisala sam već o njoj u jednom od starijih postova (EVO GA), a na ponovljeno čitanje podstakao me je (ponovo) izbor kluba Čitanja i odgovori, i drago mi je što jeste. Ostala mi je u sećanju kao dobra knjiga, a sad mogu da kažem da je sjajna. Potpuno zaokupiti čitaoca uz pomoć samo dvoje likova i mnoštvo unutrašnjeg monologa pravo je umeće, usuđujem se da kažem. Pisac Pol Šeldon zarobljen je u kući svoje velike obožavateljke Eni i, budući da na njen nagovor ponovo piše o junakinji svojih sentimentalnih ljubavnih romana, Mizeri, taj, za njega isprva nevoljan čin, predstavlja eskapadu u kojoj počinje da uživa.
Kralj Alkohol (Džek London)
ispovest slavnog pisca u čijoj je centralnoj ulozi Džon Barlikorn, to jest alkohol. Kralj alkohol koji ga je verno pratio od dečačkih dana, sve do smrti, ponekad ga obuzimajući svom silinom, dok bi se u drugim prilikama neprimetno povlačio u pozadinu, gde je čekao svoju priliku.
Isprva nisam bila oduševljena i navijala sam da nam London otkrije još neke detalje o svom životu ili pisanju, s manje opisa pijanki (iako je čovek lepo naznačio o čemu će pisati).
Pisac je ovde istakao pojavu koja je i danas aktuelna, a to je da su mladi ljudi spremni na mnogo toga kako bi bili prihvaćeni u društvu. Piće alkohol koji uopšte ne vole, možda će probati cigarete, drogu – radiće stvari koje im ni nakraj pameti ne bi bile da nisu okruženi ljudima koji to od njih očekuju, a za čijim odobravanjem silno žude. Džek je više puta podvukao kako se od smrti usled trovanja alkoholom izvukao samo zahvaljujući izvanrednoj toleranciji i otpornosti svog organizma.
Ovaj dnevnik odskače od dela na koja nas je autor navikao jer su izostavljene pustolovine, ali nam je zauzvrat ponudio svoje najtananije misli i sećanja. Iako je u početku ostavila mlak utisak, nakon što sam pročitala celu knjigu i pustila je da odleži, moj stav prema ovoj knjizi je pozitivan jer sadrži izvesnu dubinu i pouku.
Kako novčić kaže (The flip side, James Bailey)
Ovo je neki čiklit, samo ne znam može li se tako nazvati jer ga je pisao muškarac. Zaključiću da može. Toliko je mlak utisak ostavila da sam i zaboravila da sam je pročitala i najpre zabeležila 4 knjige za jun, umesto 5. Radnja je smeštena u Englesku; roman je pisan u prvom licu, a naš pripovedač se zove Džoš i upravo se sprema da zaprosi svoju devojku Džejd tokom pomno isplanirane vožnje u Londonskom oku. Ni na kraj pameti mu nije da će ona odbiti i, štaviše, raskinuti vezu. (Zašto muškarci uopšte misle da sve devojke jedva čekaju da budu zaprošene i da će bez pogovora pristati?) I Džoš tako ostaje ucveljen, bez devojke, posla i stana (jer, vidite, živeo je s njom i radio u hotelu čiji je vlasnik njen otac), pa se pokunjeno vraća roditeljima dok ne odluči šta dalje sa svojim životom. Ako neki (potencijalni) pisac slučajno čita ovaj blog: molim vas, nemojte na prve 2-3 strane uvoditi mnogo likova odjednom, već postepeno, kako bi čitalac uspeo da zapamti njihova imena i eventualno navedene osobine. Ili, ako već morate da nabrojite gomilu likova zarad priče, nemojte im nadevati slična imena, imena koja počinju istim slovom itd. Bejli je mislio da je urnebesno ako nam odjednom servira Džoša, Džejd, dva Džejka (a i sam se zove Džejms).
Ovaj roman je prilično predvidiv i odiše neiskustvom – nekako sam znala da je u pitanju autorov prvi roman. U 2-3 navrata sam razmišljala i da odustanem od čitanja. S druge strane, verujem da će se nekima dopasti ova romantična evropska potraga za devojkom koja obožava Van Gogove Suncokrete i da će uživati u situacijama kakve bi se mogle naći u starijim knjigama Aleksandre Poter i Sofi Kinsele. Možda bih i sama bila među njima, ali avaj, godine su me načinile grubom i skeptičnom, pa mogu samo da prevrćem očima kad naiđem na knjigu poput ove.
Nemesis (Agatha Christie)
Ne tako stari poznanik Džejn Marpl, stari gospodin Rafijel, preminuo je i ostavio neobičnu klauzulu u testamentu: vremešna dama će dobiti solidnu sumu novca ukoliko postupi prema njegovim uputstvima i odvaži se na kraće putovanje koje je on organizovao. Isprva zbunjena, Marpl ne shvata šta se od nje očekuje i priseća se letovanja na Karibima gde je upoznala starog milionera (što znači da bi bilo poželjno pročitati Karipsku zagonetku pre ove knjige). Na putovanju će upoznati nekolicinu novih ljudi, a kada jedno od njih umre, zapitaće se ko je ubica koji se, verovatno po drugi put, izvukao neotkriven. Tipična Agatina knjiga u kojoj se smenjuju periodi uljuljkanosti i napetosti.
Moja jedina čitalačka odluka za 2023. bila je da se vratim čitanju na engleskom jeziku, nečemu što sam godinama zanemarivala, i najzad u junu pročitah Nemesis. Planiram da, nakon dve-tri domaće knjige, iskopam novi naslov u originalu, kako mi se ne bi ponovo desilo da zabušavam.
Žao mi je što mi je ovaj post ranije promakao. 🙁
Na diskusiji o Kingovoj „Mizeri“ u čitalačkom klubu bila su baš podeljenih mišljenja, a više nas je bilo koji se ne slažemo s tvojom ocenom – npr, meni knjiga baš nikako nije legla, mada cenim autorovu veštinu da izgradi napetost sa samo dva lika i relativno jednostavnom radnjom.
Hvala ti pratiš i pominješ čitalački klub, nadam se da ćeš neki put uspeti i da se pridružiš. 🙂
I ja se nadam 🙂