Ljudi vole da izmišljaju čudovišta i užase. Sami se sebi onda čine manje užasnim. Kad piju do besvesti, varaju, kradu, tuku žene, more glađu starce, udaraju sekirom lisice uhvaćene u klopku ili strelama probadaju poslednjeg na svetu jednoroga, vole da misle kako je od njih ipak užasnija Mora koja pred zoru dolazi u kolibu. Tako im je lakše na srcu. Lakše da žive.
(Andžej Sapkovski, Saga o Vešcu)
Nema potrebe za izmišljanjem čudovišta. Ona već žive među nama.
I svaki ubica je nečiji stari prijatelj, podseća Agata Kristi.
U utorak uveče sam dobila sms “Pronađi me“ i pretrnula pročitavši vest o nestanku dvogodišnje Danke Ilić i kratak fizički opis deteta. Odavno ne pratim vesti, imam loš period iza sebe, i praćenje zala koja se događaju u našoj zemlji i svetu loše utiče na moju već pojačanu anksioznost. Ne znam zašto sam počela da pratim vesti o Danki, da razmišljam o njoj, pitam se gde je nestala i, uprkos statistici koja nije na strani nestale dece, nadam se da je, iako odvojena od porodice, negde na toplom i sigurnom. Čitala sam i čekala. Do narednog četvrtka popodne kada je svuda objavljena vest o njenoj smrti. Dvogodišnja devojčica koja zapravo neće ni dočekati taj drugi rođendan.
Danka, srce malo. Nisam ti ništa, a tugujem za tobom kao da si mi rod najrođeniji. Nemam snage više ni nove vesti da čitam. Da li su te našli. Podsećam sebe da uvek s rezervom treba uzeti sve što piše u novinama i želim da verujem da nije istina sve što u njima piše. Zbog tebe želim da verujem u Raj. I u poseban krug Pakla za novinare koji su trampili ljudskost za klikove i lešinare nad mrtvim detetom. Blokirala sam sajtove Blica i Informera koji prednjače u “jezivim detaljima“ i utrkuju se ko će isporučiti gadniji naslov. “Nismo mi krivi“, reći će, “već ljudi koji su željni čitanja takvih vesti.“ Tako ni dileri droge nisu nimalo krivi, već isključivo korisnici njihove robe, je l’ da? Ovo nisu korumpirani političari ili celulit neke pevaljke čiji prljavi veš želite da istresete, ovo je malo dete. Beba. Zar vam ništa nije sveto?!
Povela sam juče sina u crkvu da upalimo sveće za tebe. Jednu veliku i jednu malu. “To je za onu devojčicu koju je pregazio kamion sa smećem?“ pita on, koji je još mali da razume. Tako nekako. A kad presvlačim svoju bebu, vodim je za ruku, slušam kako govori “Mama“ i smeje se, po sto puta se pitam kako neko može da naudi takvom biću. Malom biću koje je tek počelo da otkriva svet i nema trunke zla u sebi.
Pročitala sam da je normalno da prolazimo kroz sekundarnu traumu jer vesti koje se nižu poslednjih dana nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Da li zato što i sama imam dete istog uzrasta, ili zbog toga što sam bila u toku sa s javnošću podeljenim informacijama, vezala sam se za Dankinu sudbinu. Bože, molim te da bude dobro. Molim te.
Oči sam isplakala i ne mogu da zaustavim suze. Devojčice mala. Bebo. Danka.