Ova knjiga je kod mene završila sasvim slučajno. Naručila sam nekoliko knjiga iz Vulkana, i među njima priručnik o roditeljstvu “Četrnaest razgovora do četrnaeste godine“. Umesto nje su mi poslali “Četiri hiljade nedelja: organizacija vremena za smrtnike“. Nije mi se gnjavilo s povraćajem i zamenom, tako da sam rešila da je zadržim. Eto, vidite da je bilo slučajno, to jest neplanski. Započela sam je kod kuće i ponela na letovanje (zajedno s romanom U borbi za vazduh Džordža Orvela) i želim odmah da kažem da nisam očekivala da će biti toliko pogodna i prijatna za čitanje na odmoru, kako se pokazalo.
Uzevši u obzir prosečan ljudski vek (oko 76 godina), autor je izračunao da imamo oko 4000 nedelja na raspolaganju. Neko više, a neko, nažalost, mnogo manje, i upravo je stoga važno da budemo svesni svojih ograničenja i prihvatimo ih. Prihvatanje je verovatno ključna reč poruke koju Oliver Berkman pokušava da nam prenese. Vreme koje imamo na raspolaganju je ograničeno, ne proteže se u beskraj i život prođe mnogo brže nego što smo očekivali, a kao da ima neprijatnu naviku da se ubrzava što smo stariji. Svaka generacija kao da je nestrpljivija od prethodne i očekuje da se svakodnevne procedure obavljaju još brže nego što je (zasad) moguće. Primera radi, dok se ranije ručak kuvao 2-3 sata i to je bilo nešto normalno, sada smo nestrpljivi da sačekamo 60 sekundi da mikrotalasna podgreje jelo. Televizijski kanali se ne menjaju dovoljno brzo, ograničenja brzine na putu nas sputavaju, sistemi se ažuriraju čitavu večnost, redovi na kasama u prodavnicama su neprihvatljivo dugi – tako se nama danas čini i to nam stvara nervozu i osećaj da gubimo vreme čekajući.
Tehnologije koje upotrebljavamo da pokušamo da “držimo stvari pod kontrolom“ uvek nas na kraju iznevere zato što intenziviraju “sve ono“ što se trudimo da držimo pod kontrolom.
Imamo rodbinu na selu i na moru i primetila sam razliku u načinu života u odnosu na nas iz “velikog grada“. Oni više uživaju u samom procesu obavljanja nekog posla i ne jure samo rezultat kao mi. Oni će se izvesti brodićem na pecanje i provesti pola dana ili ceo dan ljuljuškajući se na talasima, ne mareći mnogo da li će uhvatiti mnogo ribe ili tek poneku. Pozvaće prijatelje na roštilj i provesti sate raspirujući vatru, okrećući komade mesa, usput ćaskajući s gostima i pijuckajući vino. Otići će u šetnju koja je sama sebi cilj (a ne da bi obavili kupovinu u prodavnici, završili nešto u pošti i slično). Ne mislim da su lenji i besposleni jer nemaju beskonačne spiskove obaveza koje jure da štrikliraju jednu za drugom. Spor život danas jeste vrsta umeća, kao i navike.
Kada neki proces učinite lagodnijim, lišavate ga smisla.
Povremeno se setim rečenice koju sam davno pročitala “Neki ljudi provedu život razmišljajući kako da provedu život“. Ili, kako danas stvari stoje, provodimo život u planiranju kako da ga provedemo. Berkman je istakao težnju kojoj smo skloni, a to je da gledamo da odradimo sve obaveze, očekujući da će se, kada sve završimo, u budućnosti stvoriti vreme za nas, kada ćemo biti slobodni da radimo šta želimo. Ali, to ne funkcioniše tako, i ne možemo polagati nade da ćemo jednog dana biti slobodni da uživamo u životu ne radeći ništa. Jer taj dan možda nikada neće doći. Naš život se dešava sada, ne u prošlosti i ne u budućnosti. Sadašnji trenutak je jedino što imamo i što nam je zagarantovano. Naravno da smo ovo već znali, ali nam je, izgleda, potreban stalni podsetnik jer smo skloni da zanemarimo ovu činjenicu.
Što ste produktivniji, to više postajete “rezervoar bez dna za očekivanja drugih ljudi“.
Poglavlje o “Sizifovom sandučetu elektronske pošte“ me je nasmejalo jer je Berkman na šaljiv način izneo suštinu o razmeni mejlova – što ste revnosniji u odgovaranju na mejlove, to ćete ih više dobijati. Što brže obavljate radne zadatke, to će vam ih više dodeljivati kako ne biste imali “praznog hoda“ na poslu. Znate već one ljude koji u kancelariji ispijaju kafe, ćaskaju o privatnim stvarima, idu svaki čas na pauzu, ali ostaju “prekovremeno“. Nasuprot njima su oni koji žele što efikasnije da završe svoj posao i odu kući kada se radno vreme završi.
Tokom prakse u biblioteci Ruskog doma, bili smo raspoređeni u grupe. Moja drugarica i ja smo bile jedna grupa, a četvoro drugih studenata druga, i radili smo na istom fondu. Ostajale smo puno radno vreme, noseći rukavice i mantile kako bismo se koliko-toliko zaštitile od višegodišnje prašine sa zanemarenih knjiga. I posle nekoliko dana smo primetile da druga grupa zabušava i obradi manje knjiga od nas (a ima ih četvoro dok smo nas samo dve). Tada smo odlučile da obavljamo istu količinu posla kao druga grupa. Završile smo sve za 4 sata i javile se bibliotekarki da idemo kući. “Ali ova druga grupa ostaje ceo dan!“ rekla je. “Možda, ali mi smo za ovo vreme završile isto koliko i oni, evo pogledajte.“ Dakle, umesto da nam zahvali što obavljamo prljav posao za koji je ona plaćena, dotična nam meri koliko smo sati ostali. Nema na čemu, Svetlana. Tako vam i neki šefovi na poslu mere do koliko ste sati ostali, a ne koliko ste posla zapravo uradili. Što samo znači da se ne isplati biti suviše efikasan. Brže sagorite, a drugi ljudi, koji nađu vremena za kaficu i trač partiju više uživaju u odlascima na posao jer udenu i ispunjenje svojih potreba. Tako je i sa životom.
Kada ljudi zarađuju dovoljno novca da zadovolje svoje potrebe, samo pronalaze nove stvari koje su im potrebne i nove životne stilove kojima teže.
Meni je ova knjiga zaista došla u pravo vreme, da nije moglo biti bolje. Čitala sam je ujutro na terasi, ne razmišljajući o tome šta me čeka u budućnosti. Samo mirno more, zraci jutarnjeg sunca, povetarac, glasovi moje dece koja se igraju unutra. Osetila sam moć sadašnjeg trenutka. To da sam upravo sada tu, prisutna u sopstvenom životu i fizički i mentalno (obično sam samo fizički).
Suočiti se s ograničenjima, gledati da svakog dana osetimo da smo živi, prihvatiti da stvari verovatno neće ispasti savršene kao što smo planirali i da je to sasvim u redu. Ne očekivati od sebe previše. Ne odlagati sitna zadovoljstva jer ne postoji banka budućnosti u kojoj će nas čekati silni sati koje smo uštedeli.
Mogla bih još da pišem o ovoj knjizi i ovoj temi, ali, kao što znate, vreme nam je ograničeno i ne bih da vam ga suviše oduzmem.
