Najprodavaniji roman svih vremena, kaže Vikipedija (ili je prvi posle Don Kihota). Nisam ni znala taj podatak kada sam odlučila da konačno započnem sa čitanjem i ovog Dikensovog dela. I kako se ne osvrnuti na možda najpoznatije reči kojima počinje neka knjiga: It was the best of times, it was the worst of times.
1775. godina
Plemstvo je nesvesno svoje sreće i privilegija koje sačinjavaju gozbe, balovi, udvaranja i to prihvata kao nešto što se podrazumeva i prema čemu već gaji ravnodušnost, dok siromašni, nezadovoljni narod skuplja snagu da ustane protiv klasnog režima i stane na kraj životarenju u bedi i umiranju od gladi. Poput sitnih talasa koji postaju sve veći i uporniji dok ne prerastu u udar cunamija, tako se i otpor naroda steže u razornu pesnicu koja će zadati udarac kraljevini. Udarac koji će postati jedan od najznačajnijih događaja u evropskoj istoriji: Francuska revolucija. Svako lice ima i svoje naličje, te tako i događaj koji označava prevrat i smrt monarhiji, s druge strane donosi bezvlašće i rulju željnu krvi. Toliko željnu da se ne može zasititi i večito traži nove žrtve, nova pogubljenja, ne interesujući se da li su ljudi koji su osuđeni uopšte krivi za neki zločin. Savršeno je dočarana nestalnost mase koja jednog trenutka kliče vašem oslobođenju, dok se sledećeg raduje kad vam se glava ipak zakotrlja.
Među ličnostima opisanim u ovoj knjizi možemo izdvojiti porodicu Manet, oca, doktora i oslobođenika iz Batilje i kći Lusi, mladu devojku, koji su se, nakon mnogo godina razdvojenosti, ponovo ujedinili i nastanili u Engleskoj.
Iako gospođica Manet nije ništa znala o zemlji u kojoj je rođena, nasledila je jednu od najboljih osobina Francuza – da ni iz čega stvori nešto.
Uz Manetove, imamo mladog Džarvisa Lorija, službenika banke, čiji će se putevi ukrstiti s njihovim. Gospođica Pros mi je jedan od omiljenih likova, u svoj svojoj stereotipiji uštogljene družbenice i guvernante i no nonsense stavu. (“Nikad ne zamišljam ništa. Bolje je uopšte nemati mašte.“). Starog kova i odana do srži svojoj štićenici Lusi i svojoj zemlji. Od važnijih likova pomenula bih madam Defarž, veličanstveno portretisanu ličnost koja je suprotstavljena našim junacima, opasnog antagonistu i strastvenog pobornika Revolucije.
Sudbina i Smrt rade neprestano, ali i tiho, pa zato niko nije čuo kad su se šunjale okolo.
Dopada mi se uravnoteženost deskripcije i dešavanja, nijednog nema previše niti premalo. Iako smešteno na pozornicu koju čine kulise stvarnih događaja, ne treba gubiti iz vida da je ovo istorijski roman, dakle, fikcija, a ne dokumentarac. Iznenađena sam koliko je Priča o dva grada dinamična i pitka – naime, posle čitanja Velikih očekivanja, Davida Koperfilda i Stare prodavnice retkosti, očekivala sam da će im biti sličnija – bogata, ali i pomalo usporena naracija, propraćena čestim zastajkivanjima i mnoštvom detalja. S te strane sličnija je Oliveru Tvistu. To epsko u njoj me je iznenadilo i pridobilo. Dikens nije toliko dramatičan (neki bi rekli trivijalan) kao njegov savremenik Aleksandar Dima, ali sam primetila neke motive zajedničke obojici slavnih romanopisaca: tajna rođenja, sužanjstvo, krvi žedna svetina i lična sloboda koja visi o tankoj niti, varljiva za čije je uništenje dovoljna jedna pogrešna reč.
Priznajem da sam neko vreme zaobilazila ovaj roman, misleći da je u pitanju hronika Londona i Pariza, ali sam se iznenadila. Podeljen je u tri “knjige“, a one nose sledeće nazive: Vraćen u život, Zlatna nit i Trag Oluje. Vraćen u život nas vodi u 1775. godinu, dok Zlatna nit obuhvata dešavanja od 5 (i više) godina kasnije. U Tragu Oluje već je 1792. godina i Revolucija je u punom jeku. Besprekorna kompozicija protkana ironijom i umetnutim detaljima iz piščevog stvarnog života (poput oca koji boravi u zatvoru) čini ovo delo savršenim za upoznavanje s Dikensovim stvaralaštvom.
Magla je lebdela nad brdom kao duh koji traži mesto za odmor, ali ga ne nalazi. Jezivo hladna i vlažna, polako se kretala kroz vazduh kao što se mreškaju talasi burnog mora.
Odavno nisam pisala o knjizi koju mogu da preporučim i svim srcem stanem iza nje, i drago mi je što sam konačno našla prostora i za ovaj roman. Prikaz je mesecima stajao u Nacrtima, čekajući trenutak kada ću naći dovoljno vremena da ga dovršim; osećala sam da, štagod da napišem, nije dovoljno dobro. I sada to mislim, ali znam i da je bolje da je napišem bar nešto, nego da je uopšte ne pomenem.
Zvučao je kao slab odjek glasa od pre mnogo, mnogo vremena. Toliko je bio beživotan da je podsećao na neku lepu boju koja je izbledela i postala bleda mrlja; toliko slab, kao da je došao iz podzemlja.
Knjiga koja traje, ne posustajući pod teretom vremena, pa ne čudi što ide i u jesenje #preporukezačitanje 🍁