Um je kao kuća s mnogo prostorija. Postoje prostorije u koje se ne sme zalaziti. (Dijenek, Ognjena kapija).
I moj um ima takvu prostoriju. U njoj moja sestra leži mrtva, otvorenih očiju, kako sam je zatekla u stanu naših roditelja. U drugim prostorijama su mama i tata, brat, muž i deca, i svi ostali ljudi i događaji u mom životu.
Osećam se kao da sam pod vodom. Tamo gore je stvarni svet, a do mene dopiru samo njegovi odjeci. Teško je, užasno teško. Od nekih sam čak čula “Pa dobro, takva je bolest, ipak ste imali vremena da se pripremite, nije kao one nagle smrti kad se čovek odjednom samo sruši i umre.“ I zaista nije isto. Mislim da je ovo mnogo gore i da su ljudi “koji se samo sruše“ zapravo srećni. Ja bih svakako radije tako otišla s ovog sveta. Gledati člana najuže porodice kako pati nedeljama, mesecima, dok ste nemoćni da mu pomognete, da odagnate te muke.
U avgustu smo zajedno slavili moj rođendan. U septembru su počele glavobolje. U oktobru smo saznali za metastaze na mozgu i plućima. U novembru su je roditelji odveli na kliniku u Atini, na poslednji pokušaj terapije jer su ovde lekari odustali. U decembru je umrla. Imala bih toliko toga da kažem, ali ne mogu. Ne ovde. Zbog njene dece koja bi mogla ovo da pročitaju jednog dana. Osmogodišnjakinja, koja se povukla u sebe. Šestogodišnjakinja, buntovnica koja još uvek nije svesna gubitka. I četvorogodišnjak, koji govori kako je ubrao ruže da ponese mami na grob. Moji roditelji, koji su doživeli najgoru stvar koja može zadesiti roditelje. Na sve njih mislim.
Raspala sam se i treba mi vremena da se sastavim, polako prikupljam deo po deo. Jedan će odsad uvek nedostajati. Dešavalo se da se zapitam da li sam samo ružno sanjala, a onda spustim pogled i vidim da sam u crnini i znam da je istina. Pitala sam se i da li je ona poslednjih nedelja svog života sanjala da je zdrava, i koliko bi se razočarala kad bi se probudila. Ja nju često sanjam. Prva je osoba koje se setim ujutru i poslednja o kojoj mislim uveče. Svuda je, i nigde. Negde iza vela.
Živimo dan po dan, svesni zjapeće praznine koju bezuspešno pokušavamo da zakrpimo svakodnevnim obavezama, razgovorima, sitnicama koje čine život. Ne volim kad mi kažu “Takav je život, mora se dalje. Misli na decu.“ Znam ja dobro šta sve moram. Znam da su neki preživeli i gore. Uvek ima nekog kome je gore nego nama. Ali, moram i da tugujem.
Nastaviću da pišem ovde o istim stvarima kao i dosad. Moj život nikad više neće biti celovit, ali se trudim da nastavljam zbog drugih, iako mi nije ni do čega. Moram da naučim da zatvorim tu sobu u svom umu i da ne ulazim suviše često. Jer je to poput plesanja preblizu ludilu i dugog gledanja u vatru.
Svetlana. Sestrice. Predobra si za ovakav kraj.