Avgust je u punom jeku i krajnje je vreme da istresem šta sam sve to čitala u julu. Stižu utisci o pročitanim knjigama, a ispod svake sam ostavila link do stranice na kojoj se može pročitati više informacija o knjizi i izvršiti kupovina, ako ste zainteresovani.
488 pravila za život – Kiti Flanagan
Kiti je imala TV emisiju koja se na šaljiv način bavila sitnim, naizgled beznačajnim pravilima i kaže da je publika poželela još – i otud knjiga. Ovo je zabavno štivo ako želite da saznate šta drugi misle o bontonu i kako postupaju u nekim životnim situacijama, a i zgodno je ako nemate vremena ili koncentracije za čitanje neke prave knjige. Ovde zapravo nema 488 pravila već 447 (Kiti je namerno ostavila mesta na kraju kako biste sami upisali neke svoje ideje). Od ponašanja na aerodromu, romantičnom sastanku, javnim mestima, preko vokabulara do odnosa sa kolegama i partnerom, autorka je ovde ukratko predočila neku vrstu smernica, uz naglašavanje da to nije uklesano u kamenu i da ona nema nameru da nekome kroji život. Nekim ljudima je zaista potrebno reći da korišćenje mobilnog telefona i glasno mljackanje u bioskopskoj sali nije lepo, kao i da se treba uzdržati od pokazivanja slika svoje dece na prvom sastanku. Nažalost, ne verujem da će većina takvih pročitati ovu knjigu. Kiti je komičarka i stoga nam je servirala šaljiv, neobavezan priručnik u kome se dotakla velikog broja životnih sfera, a koji se može čitati redosledom kojim poželite, pa i preskakati oblasti koje vas ne interesuju. Lično sam se složila s većinom stvari iznesenim ovde, pogotovo s pasusom Slušalice, slušalice, slušalice koji opominje ljude koji se voze javnim prevozom da ih i koriste, kako ne bi svi njihovi saputnici morali protiv svoje volje da slušaju to što je jednome od njih dunulo. Meni je više puta dolazilo da osobi koja u autobusu naglas pušta klipove ili muziku na telefonu pružim 500 din kao pomoć za kupovinu slušalica jer evidentno ne može da ih priušti.
Pravilo 95: Ne pitajte vegetarijance zašto su vegetarijanci.
Meri Popins – Pamela Lindon Travers
Jedna od onih knjiga koje su čuvenije od svojih autora (u koje ubrajam Hajdi i Pinokija) bila je pomalo razočaravajuća. Očekivala sam toplu priču koja će me vratiti u detinjstvo (mada sam gledala samo film sa Džudi Garland, i kasnije, u odraslom dobu, onaj s Emili Blant), ali sam dobila nešto što deluje zbrzano i površno. Meri mi nije dovoljno razrađena kao lik, njen odnos sa decom je gotovo nepostojeći (što i mogu da razumem jer je profesionalna dadilja i ne odgovara joj da se vezuje za decu koju samo privremeno čuva), pojavljuje se iznebuha i isto tako i odlazi; poglavlje o kravi koja preskače Mesec nekako štrči od ostatka knjige. Dopalo mi se što je jedno poglavlje posvetila bebama blizancima Barbari i Džonu i u njemu se dotakla jedne dublje teme i teze da mala deca gaje najčvršće spone s prirodom, koje se odrastanjem kidaju i gotovo u potpunosti nestaju. Roman ima 150 strana i čitala sam ga gotovo 5 dana, što mi govori da mi nije bio dovoljno zanimljiv. Verujem da je to zbog toga što sam ga suviše kasno pročitala. Neke dečje knjige je ipak bolje čitati kada ste i sami dete.
Svi smo mi, znaš, sačinjeni od iste tvari – i mi iz prašume, i vi iz grada. Sačinjeni smo od iste građe – drvo nad našom glavom, kamen pod nama, zver, zvezda – svi smo mi jedno, i svi idemo ka istom kraju. Seti se toga, dete moje, i kada mene budeš zaboravila.
Agata Kristi
Kako sam u junu čitala Nemesis, bilo je razumljivo da ću se prihvatiti Karipske zagonetke. U Nemezi se, naime, pominju neki likovi koje nam je Agata predstavila u Karipskoj misteriji, pa sam želela da osvežim pamćenje, a letnje vrućine su došle kao poručene za čitanje ove knjige. Gđicu Marpl je velikodušni sestrić poslao na letovanje (u pitanju je izmišljeno karipsko ostrvo Sent Onore), gde je ona upoznala mnoge zanimljive ljude, a najzanimljivije je to što je jedan od njih ubica koji već ima istorijat zločina iza sebe, a sprema se da počini novi. Penzionisani major Palgrejv obožava da priča priče o prošlosti, toliko da se čak i uvek ljubazna Marplova isključila tokom jednog od njegovih monologa, što će se ispostaviti kobnim – jer je Palgrejv osvanuo mrtav. Iako zvaničan izveštaj glasi da je vremešni gospodin umro prirodnom smrću, Marpl je sumnjičava i počinje diskretno da se raspituje kod lekara i ostalih gostiju, ne bi li otkrila o čemu tj. kome je major govorio kada je rekao da je prepoznao ubicu. Preporuka za letnji odmor, i knjige i serije.
Kad postoji verovatnoća da ćete život izgubiti, on postaje znatno vredniji življenja, zanimljiviji postaje. Možda tako ne bi trebalo da bude, ali jeste tako. Kad ste mladi, jaki i dobroga zdravlja, a život je tek pred vama, vama sve to življenje zapravo i nije važno. Upravo se mladi ljudi lako rešavaju na samoubistvo, iz ljubavnog očaja, katkad iz puke teskobe, zbog briga. Stari ljudi, međutim, znaju koliko je život dragocen i interesantan.
Još jedna Agatina knjiga koju sam progutala jeste Trnci u prstima. Odavno je nisam imala u rukama, ali nisam zaboravila koliko mi je bila jeziva kada sam je prvi put čitala. Prazna kuća i davno mrtva deca zaista opravdavaju naslov pozajmljen iz Magbeta.
Roman pripada kolekciji čiji su protagonisti supružnici Tomi i Mrvica (Prudens) Beresford i, naravno, Mrvica je ta koju kopka nešto što je videla i postaje opsednuta slikom na kojoj je jedna stara kuća, koja joj deluje neobično poznato. Slika je vlasništvo gospođe Lankaster, štićenice doma u kome je i njena tetka, i koja iznenada biva sklonjena odatle. Plašeći se da je gđa Lankaster uklonjena jer je znala ‘nešto o nekom ubistvu’, Mrvica kreće u potragu za njom, ne sluteći na kakve će sve tajne nabasati i da će dovesti sebe u životnu opasnost.
Tango za troje – Slobodan Stanišić
Ovu knjigu mi je preporučio bibliotekar dok sam bila osnovac i mnogo mi se dopala. Sam naslov me nikada ne bi privukao, a knjiga se ispostavila kao zabavna, iako tada nisam sve razumela. Pisana je u prvom licu iz ugla Strniše Lipića, srednjoškolca maturanta-ponavljača i njegovim danima u školskoj klupi, kao i interakciji sa pomalo otkačenim članovima porodice. Snovi o glumačkoj slavi, provlačenja s ocenama, prve ljubavi i naglo otrežnjenje na kraju. Preporuka za srednjoškolce i čitaoce koji vole serijal o Hajduku Gradimira Stojkovića.
Bila je to najdosadnija žurka koja se može zamisliti. Kao prvo, društvo je međusobno bilo povezano čudnom niti, što se ogledalo u odevanju: svi su imali neke sive bluze i pantalone, sticao se utisak da smo sred neke vojne formacije.
Mala knjižara srećnih krajeva – Dženi Kolgan
Hahaha. Kupila sam ovu knjigu jer:
1) radnja je smeštena u Škotsku, koju već dugi niz godina želim da posetim, pa sam očekivala da ću moći usput da ulovim neki podatak/zanimljivost o životu tamo
2) glavna junakinja je bibliotekarka, obožava knjige i, pošto ostaje bez posla, rešava se na “sledeću najbolju stvar“ nakon biblioteke, a to je da otvori svoju knjižaru
3) bila je na akciji, a ja sam kupovala nešto za dečji rođendan, pa sam je uzela da upotpunim kvotu.
Zbog reformi na poslu, Nina je prinuđena da ga napusti kao višak, a, pošto je tokom godina nagomilala mnogo knjiga, i usput se prilično ovajdila kada je fond biblioteke rashodovan i pokupila sve knjige za neku simboličnu sumu, rešila da otvori pokretnu knjižaru-kombi, iz kog će prodavati pokretne knjige. Kombi (zapravo kamion) koji joj je u oglasima zapao za oko se nalazi u škotskom selu, pa će se ona iz Birmingema zaputiti tamo. I ostati. Neće moći da odoli dugim danima leta, ukusnoj, organskoj hrani, kupcima koji su gladni knjiga, a razviće se i romansa sa letonskim mašinovođom. Od početka sam bila spremna da prevrćem očima i popljujem knjigu, ali, začudo, nisam je mrzela. Čak mi je bila simpatična. Iako nerealna, ima ljupkosti u njoj i budi nadu u ljudsku dobrotu.
Britanija joj prvi put nije delovala kao mala, zbijena zemlja kakvom ju je uvek zamišljala, u kojoj jedan potuljeni ugao Londona i jugoistoka neprestano pruža prste ka sve većem delu sveta, pokušavajući da ga celog proguta; betonirajući čitavu zemlju u mračno i prljavo predgrađe, sa kafićem u svakoj ulici i svim ljudima zatvorenim u skupim i malim stanovima, prikačenim na vaj-faj, koji žive na ekranima dok im preko puta raste još devet novih solitera, sve više zaklanjajući svetlo i oblake i da svi to smatraju napretkom.
Duša (Kokoro) – Nacume Soseki
Jedan od najprodavanijih japanskih romana svih vremena okarakterisan je i kao “roman tajne“ jer se retrospektivnim sledom otkriva motiv jednog od glavnih likova da živi život na određeni način; zapravo, življenje možda i nije prava reč i približniji naziv bi bio životarenje u iščekivanju smrti i pokora za delo počinjeno u prošlosti.
Nije retkost da, bar u japanskim delima koja sam ja čitala, autor izostavi imena junaka (poimenice je pomenuo tek nekolicinu), što mi otežava da vam ukratko predstavim fabulu. Naš mladi pripovedač ispričao nam je kako se upoznao sa Učiteljem, čovekom koga je sreo na plaži i prema kome razvija duhovnu privrženost i želju da provodi vreme u njegovom društvu. Struktura romana sačinjena je iz tri dela, a poslednji nam otkriva tajnu Učiteljevog života i razloge njegovog ponašanja. Verujem da sam već pominjala kako pripovedanje o takozvanim običnim ljudima smatram umetnošću koju nije lako doseći. Ima nešto kod japanskih autora u uzdržanosti i jednostavnosti izraza što nas nagoni da okrećemo jednu stranicu za drugom, ne osetivši da smo stigli do kraja knjige. Preplitanje životnog puta jednog mladog čoveka, studenta, rodbinskih odnosa i težine sopstvene savesti, stvorili su delo vredno pažnje.
Treći put sam otputovao u zavičaj godinu dana kasnije, za letnji raspust. Kao i uvek, nestrpljivo sam čekao da se ispiti završe, kako bih pobegao iz Tokija. Toliko sam čeznuo za rodnim krajem. Sigurno si i ti to doživeo – tamo gde si se rodio i boja vazduha je drugačija, i zemlja posebno miriše, tamo lebdi nežna uspomena na oca i majku.
Časovi čitanja – Aleksandar Genis
Za kraj sam ostavila knjigu koja mi se od navedenih najviše svidela. I sad razmišljam kako je trebalo da joj posvetim posebnu objavu jer je jedna od onih knjiga koje s uživanjem čitate, podvlačite, upijate i iznova im se vraćate. Pre nekoliko godina čitala sam “O književnosti“ Umberta Ekoa i, iako se stilski razilaze, obe se bave temom književnosti, prvenstveno kao forme, i zahtevaju izvesno predznanje u obliku pročitanih knjiga (prvenstveno klasika) koje se u njima pominju.
Ovo je zapravo zbirka kolumni koje su objavljivane u novinama Nova gazeta – naravno, uređena je tako da “ima glavu i rep“, iako nije nužno čitati je redom. Kod pisanja kolumni potrebno je naći pravu meru između iznošenja ličnog stava i suvoparnosti – dakle, da se čitaocu ne trlja nos sa “ja, ja, ja“, ali da se ne ode ni u drugu krajnost, rizikujući da podseća na udžbenik. Mislim da je Genis u tome uspeo i da na nenametljiv način upoznaje publiku sa svojim stavom prema nekim kapitalnim delima i priznatim piscima, uzimajući od svega pomalo, a da na kraju ne rezultira bućkurišem. Pregršt činjenica, prstohvat humora, malo biografije i dobili smo fin poklon za svakog knjigoljupca. Meni je, kao ljubitelju dela Aleksandra Dime, bilo zabavno da čitam kako Dima, kada lepo opiše svoje junake, sedne i divi im se, ne znajući isprva šta da radi s njima – i stvarno jeste interesantno kada pogledate neka poznata dela tuđim očima (naročito kada je taj neko književno potkovan).
Misao je, kao i ljubav, teško zaboraviti, ako te je posetila iznenada. Džojs je takve momente nazivao “epifanija“ i užasno je ljutio drugove kada je prekidao sedeljku zbog jedne spoznaje.
Kafka, Dikens, Hese i mnogi drugi pomenuti su u ovoj knjizi, s posebnim osvrtom na ruske velikane poput Tolstoja, Gogolja i Dostojevskog. Mnogo zapažanja nad kojima sam zastala i misli koje sam podvukla, a drago mi je i da su se vama dopali citati koje sam tokom čitanja izdvajala i objavljivala na Instagram storijima. Ukratko – kod ove knjige volim što mi je pružila novu dimenziju i svež pogled na neka poznata dela, kao i sijaset fragmenata iz života velikih pisaca.
Moj život je izgledao jezivo. Noću sam se spremao za suptilne časove koji bi ujutru uništavali moji učenici.
Možda ste primetili da sam navela 8 knjiga, iako sam rekla da sam pročitala 9. Deveta, odnosno prva knjiga koju sam pročitala u julu je Meduzin pogled, i o njoj sam pre neki dan pisala OVDE. Pišući ovaj post, shvatila sam da je i 8 knjiga previše za jednu objavu i da se svodi na maltene pretrčavanje, pa ću ubuduće izbegavati ovaj sistem.
Pre svega hvala puno na ovom divnom blogu koji pisete draga Aleksandra. Samo nastavite tako. Jedna ispravka vezana za ovaj tekst. Glumica koja igra Meri Popins u prvom filmu nije Dzudi Garland vec Dzuli Endrjuz. Davno sam ga gledala , ovaj drugi , noviji sa Emili Blant nameravam uskoro.
P.S. Malu Knjizaru Srecnih Krajeva sam i ja kupila iz istih razloga, lol.
Svako dobro
Srdacan pozdrav
Hvala, draga Danijela, na javljanju, kao i na ispravci, pomešala sam 🙂 Ne stojim dobro sa tim malo starijim glumicama.